Propovijed Mije Jurića, vojnog dušobrižnika 26. domobranske pješačke pukovnije, za vrijeme mise održane 7. travnja 1918. kod naselja Roncalto (Italija) koju je zabilježio S. Kolander u knjizi XIX.
Braćo!
Mržnja, zavist naroda, jednog spram drugog, želja za osvajanjem, grabežom, otimačinom, bacila je nas braćo i na ovo ratište. Četvrta je godina teškoj borbi, orijaškom hrvanju. Ne možemo reći da nam je dobro, moramo podnašati najveće tegobe, boli, patnje, glad. Sve te je ostavilo jadni domobrane, sve se na te sručilo. Tko se za Tebe brine, guraju te iz zaleđa na ratište, ne brinu se za Tvoje sirote, djecu koja su ostala bez svega. Jedino Svevišnji koji je isto sve to morao pretrpjeti noseći križ na Golgotu dok je uskrsnuo ovjenčan slavom i Tvoji poglavari, časnici koji jednako s Tobom trpe i pate. No ne zdvajaj hrvat. domobrane! Podnašaj strpljivo, sve te napore, uzdigni molbe pred Svevišnjeg prijestolje. Neće on dopustiti da prolivena sveta krv bude dim koji se u zraku raspline, nego da će iz te krvi niknuti bolja budućnost, bolja sreća, miloj nam hrvat. domovini! Za nju evo vidiš moraš da Ti podneseš najveće tegobe, dok to oni u zaleđu posve zaboraviše! Naša prolivena krv, naše junačtvo mora da donese slobode hrvatskome narodu. Nakon povratka znati ćete cijeniti taj život, disati drugim životom, a neće zlo i opačina vladati srcima Vašim! Kao u onih, koji sve to vode.