O dnevniku


Ratni dnevnik Stjepana Kolandera „Sa ratišta I. – XX.“
(HPM/PMH-27596)


Stjepan Kolander, kadet i kasnije natporučnik 25. domobranske pješačke pukovnije, dnevne je zapise, ratne izvještaje i novinske članke napisao i sabrao u dvadeset ukoričenih svezaka/knjiga; složeni hrbat uz hrbat, dužine su 90 cm. Kolanderovi zapisi svjedoče da je prošao bojišta Srbije, Galicije i Soče. Osim što je svakodnevno bilježio 'događaje i doživljaje', sačuvao je na stotine dnevnih zapovijedi i ratnih izvješća, brojne nacrte bojnih položaja, vojne zemljovide i priručnike, propagandne letke i brošure, fotografije, novinske članke, pa i cijele novine. U dnevnim zapisima je oslikao ratnu svakodnevicu, sudrugove, pretpostavljene i civile koji su se našli zajedno s njim u strahotama 'Velikog rata'. Zabilježio je na stotine imena hrvatskih domobrana, časnika i njihove sudbine. Ispisao je stranice dijaloga i razmišljanja, opisao je vlastita psihološka stanja, tjeskobe i čežnju za bližnjima, rodnim Zagrebom i domovinom.

Kolanderovi zapisi obiluju podacima. Među ostalim, zabilježio je da je u 'Pričuvno - časničku školu' 22. prosinca 1915. došao Miroslav Krleža i da je na mjestu kadetskog aspiranta u XXI. hodnom bataljunu 25. dom. pj. puk. Kolander se trudio zapisati i dokumentirati sve što je čuo i vidio. Zabilježio je imena zapovjednika i njihove funkcije, od zapovjednika pukovnije (Ante Matasića), preko zapovjednika njegove 9. satnije (Rudolfa Matanića) do imena zapovjednika vodova. Nadalje, početkom rata (1914.), bilježi imena i funkciju svakog pojedinog člana njegova voda, ukupno 52 čovjeka. Naveo je da njegovu satniju čine 274 momka, dok za čitavu pukovniju donosi podatak da broji oko 4000 ljudi, a 3. bataljun (zapovjednik Julije Bestall) da broji 1200 ljudi i to zajedno sa strojopuščanim odjelom i časnicima. Bilježi i gubitke, primjerice u povlačenju preko Drine 21. kolovoza 1914., u kojem je u zadnjem trenu i sam izbjegao opkoljavanje. Zapisuje da je cijela satnija tada izgubila 64 momka i jednog časnika. Za gubitke okrivljuje Čehe (VIII. korpus) koji da su tom prilikom ostavili 42 topa, veliku količinu streljiva i čitav povoz s ratnom blagajnom. Bilježi i dnevne lozinke, koje su bile na njemačkom jeziku, zato da ih suprotna strana ne bi razumjela, no primjećuje da predstavljaju poteškoću podređenim vojnicima, jer ih oni teško pamte i pogrešno izgovaraju.

Od zapovjednika najčešće spominje satnika 'Rudolfa pl. Mattanića' od kojeg dobiva prve zapovijedi prije odlaska na bojište. Ne sviđa mu se Matanićevo ponašanje kada ovaj s revolverom tjera vojnike naprijed, dok oni uzmiču pred protivnikom (21. kolovoza 1914.). Zamjera mu i što umorne vojnike tjera na vježbu po kiši, te bahato šeta s batinom, ćuška i proklinje podređene.

Kolander navodi da je njegov odnos prema podređenim vojnicima bio prijateljski i odgovoran i da se trudio ispraviti nepravdu. Jednom prilikom ispitivao je prijavu vojnika da neki narednik za skupe novce prodaje kruh i konzerve koje je kod dijeljenja hrane sebi zadržao. Narednik je bio kažnjen vezanjem za stup.

Mjesec dana nakon odlaska u rat Kolanderovo ushićenje, da se bori za spas doma (majke, brata i sestre), domovine i sijeda kralja splasnulo je pred osjećajem boli, straha i smrti. Redovito se hrabrio konjakom, rumom, rakijom i vinom (istovremeno!), a popušio bi i do 100 cigareta dnevno. Pisanjem je, čini se, pokušavao stvarnost rata zadržati podalje od sebe. Smišljanje rima za pjesme u stilu vjetar – metar, prsnu – tresnu služilo mu je, vjerojatno, u psihoterapeutske svrhe. U pisanju se koristio iskazom stvarnosti (dijalozi između njega i drugih) i formom pripovijedanja. Jezik mu je živ, ponegdje nejasan zbog upotrebe arhaizama.

Dnevnik S. Kolandera zaslužuje da se objavi kao primjer svjedočanstva pripadnika 25. domobranske pješačke pukovnije i kao 'hrvatski pogled' na Prvi svjetski rat.
(Dadoh zlato za željezo, 2011. : 77-80)